Ti si se nakon toliko godina našao u kraju, gdje si proživio svoje prve i najsretnije dane, i ja iz iskustva znam kako je to. Čovjek se baci u onu sretnu prošlost kao u toplu, mjesečnu noć. Sve u njemu jeca od razdraganosti. Pa makar ga život po stoputa okrutio, postaje sentimentalan. Eto - to je ono što ti ne smiješ. Sentimentalnost nije pravi, jaki osjećaj, neg mekana bešika, u koju polažemo naše prekomotno srce.

- A što mi znamo, zašto smo taki, sinko! To je u nama, pa nikako da mu se otmeš. Niko ne može sam proti sebi. Mi se hranimo tuđim srcem i pojimo tuđom krvi više nego hljebom. A ako nam to ne dadu, onda grabimo i kidamo.- Al ti ne, mamo.- Ja ne, jer ja hranim svojim srcem i napajam svojom krvlju. Ja sam žrtva. To je najslađe: biti žrtva. Nju ne grize savjest, nju ne boli ništa, nju ne davi čemer. Ona je sretna.

Svaka se sreća ljudska zida na tuđoj nesreći.

Žene su slabe. Katkad i nesretne, zapuštene, ponizivane. Za mnoge je preljub obnovljenje života. Za mnoge prvi gutljaj radosti. Pa tko tu može suditi? Doduše žena je više puta brakolomka iz kaprica, iz taštine, pa, ako hoćeš, iz prirodne prostitutske dispozicije; ali to su najređi slučajevi. Većinom je ona žrtva svoje impulzivnosti i muškaračke nasrtljivosti.

Svaka je žena zdrava i normalna dok se ne zaljubi.